Priča govorio odnosu između čovjeka i Boga, o svrsi života, ili, ako hoćete, o čovjekovom položaju u kozmosu.

PARTNERI

(Priča Rabija Mark Gellman-a iz Čikaga)

            Prije nego što je postojalo bilo što, bio je Bog, nekoliko anđela, i ogromna, vrteća, kovitlajuća masa kamenja i vode, koja nije imala kuda. Anđeli rekoše Bogu:
            "Zašto ne počistiš taj nered?"
I tako Bog zahvati nešto kamenja iz te kovitlajuće mase, stavi ih na jedno mjesto, i reče: "Ovo mjesto ću nazvati kozmosom. Nešto od ovog kamenja bit će planete, neko kamenje će biti zvijezde, a neko će biti samo kamenje."
Zatim Bog uzme svu vodu iz kovitlajuće mase i rasprši je po kozmosu, govoreći: "Nešto od te vode bit će oceani, nešto od toga bit će oblaci, a nešto će biti samo voda."
Anđeli tada rekoše Bogu: "Je li svijet gotov?" A Bog odgovori: "Ne!"
Na neko kamenje Bog postavi stvari koje rastu, i stvari koje gmižu, i stvari koje samo Bog zna što su. Kada je Bog učinio sve to, anđeli pogledaše uokolo i rekoše: "Pa, urednije je, ali je li gotovo?" Bog odgovori: "Nije."
Bog stvori muškarca i ženu iz vode i prašine, i reče: "Slušajte, dat ću vam cijeli svijet, ali vi ga morate završiti."
"Ma slušaj ti, "rekoše oni," ne možemo mi završiti svijet bez tvoje pomoći! Možda možemo biti partneri."
Bog ih upozori: "Ako ćemo biti partneri, ponekad ćete se vi naljutiti na mene, a ponekad ću se ja naljutiti na vas. Ali, bili kako bilo, ni jedan od nas ne smije prestati raditi na dovršavanju svijeta. to je dogovor."
Svi se složiše s time.
Zatim anđeli upitaše Boga: "Je li svijet sada gotov?" Bog se nasmiješi i reče: "Ne znam, pitajte moje partnere."
* * *
POUKA:
Nemojmo za sve kriviti Boga. Ali nemojmo za sve kriviti čovjeka, ili samoga sebe.
Mi smo partneri.
Mistici svih vremena govorili su o tome, i imali problema zbog toga. Jer ljude čini nervoznim kad netko govori o svom jedinstvu i ravnopravnošću s Bogom. Čim počnemo prihvaćati dostojanstvo i stvaralačku moć koju svi imamo, ljudi se počnu meškoljiti. Jer time se odričemo osjećaja krivice. A suprotnost krivnji nije nevinost, nego odgovornost. Čovjek počinje prihvaćati  odgovornost za sebe i za svijet u ome živi. Čovjek počinje činiti nešto sa svojim životom. Nažalost mnogi ljudi radije ostaju privrženi svom osjećaju krivnje ili "bezvrijednosti".
Sve božanske osobine, moć, ljepota, mudrost i ljubav su u nama. Samo ih treba razviti, pustiti da procvatu. Ali uz to dolazi i povećana odgovornost. Nismo više nesvjesni objekti; sada smo svjesni suradnici.

* * *

Teozofsko društvo u Rijeci "Rijeka prema mudrosti" - Glasilo, prosinac 1994.
Iz pisma upućenog učesnicima Teozofskg kampa 1994.g., od čovjeka koji je stvarao povijest teozofskog društva u našim krajevima, Emilija Trampuža.

 

 

Povratak na vrh